Čopor, krdo......

Č O P O R, K R D O……..

Vučji čopor, čopor pasa, pas u ljudskoj obitelji, odnosno u «ljudskom čoporu»…….kako shvatiti te oblike čopora? Kakve su sličnosti i kakve razlike između tih oblika čopora?

Psi su postali od vukova – ali oni nisu vukovi. Razlike između pasa i vukova su velike, ali velike su i razlike između pasa različitih pasmina.
Vukovi i psi imaju iste nagone, ali su im pojedini nagoni vrlo različito razvijeni.
Vučja vrsta, bez obzira na mnogobrojne podvrste i oblike, vjerojatno je po razvijenosti pojedinih nagona dosta ujednačena, što nije slučaj s psima kod kojih se pasmine uvelike razlikuju po razvijenosti pojedinih nagona.

Uzmimo samo ove nagone i nagonska ponašanja:

a) Nagonska ponašanja koja uključuju i nagon agresivnosti: teritorijalnost, dominantnost, nagon za obranom člana čopora, nagon za obranom hrane od drugih članova čopora, nagon koji sprječava članove čopora da oduzmu hranu koja je u posjedu nekog člana čopora, prijetnje kuja mužjacima, samoobrana, društvenost (i osobnost).
b) «Alatni nagoni» u sklopu nagona za dobavom hrane: nagon za traganjem, nagon za pokazivanjem, nagon za gonjenjem, nagon za postavljanjem zasjede, nagon za opkoljavanjem, nagon za grabljenjem i različite nagonske kretnje grabljenja, nagoni za «uvaljavanjem», nagon za donošenjem.

Nagoni za koje možemo pretpostaviti da u velikoj mjeri utječu na odnose između članova čopora su dominantnost, nagon za obranom člana čopora, nagon za obranom hrane od drugih članova čopora, nagon koji sprječava oduzimanje hrane koja je u posjedu drugog člana čopora, nagon za donošenjem hrane mladunčadi (hranu donose svi članovi čopora, ne samo roditelji).
Svakako su i razne nagonske kočnice agresivnosti od ključnog značenja: nagon koji sprječava da se napada odrasli član čopora koji iskazuje kretnju podložnosti ili pomirenja, nagon koji sprječava mužjaka da napadne ženku, nagon koji sprječava napad na štence pa čak i izrasle mlade životinje iz vlastitog čopora, «kontrolirani ugriz», «lažni napad» i pomirba. .

Nagon koji u najvećoj mjeri utječe na odnose istovrsnika iz različitih čopora jest teritorijalnost.

Već iz ovoga možemo pretpostaviti da će čopori različitih pasmina pasa donekle različito funkcionirati. (Jedan prilično drastičan primjer mogla bi biti usporedba čopora pit bul terijera i čopora biglova.)

Zanimljivi su slučajevi stvaranja čopora od različitih vrsta. Takve pokuse izveli su u praškom zoološkom vrtu prije, ako se dobro sjećam, više od 20 godina. Među ostalim, stavili su pseće štene među laviće. Majka lavica ga je prihvatila i štene je odgajano kao lavić. Kada su pas i lavići već poodrasli, pas je preuzeo mjesto «vođe čopora», bez obzira na to što je bio neusporedivo slabiji od lavića; taj je pas imao 15-ak kilograma, a mladi lavovi su bili višestruko teži.

Udruživanje čovjeka i vuka primjer je stvaranja «čopora» između različitih vrsta.
Da li je vuk u ljudskoj zajednici funkcionirao kao da je u vučjem čoporu?
Mislim da udruživanjem dvije vrste nastaje nova kvaliteta.
Kasnije, kada su vukovi domesticirani, odnosno kada su postali psi, stvorena je opet jedna nova kvaliteta.
Zanimljivo da je u jednom istraživanju ustanovljeno da se pitomi vukovi i primitivne pasmine pasa slabije sporazumijevaju s čovjekom, odnosno teže razumijevaju njegove signale, pogotovo glasovne. Prema ovim rezultatima možda bi se moglo zaključiti da je sposobnost komuniciranja s drugom vrstom bilo važno svojstvo novonastale vrste – psa.

Kada se razmatra odnos čovjek – pas, obično se misli samo na utjecaj čovjeka na psa, dok se utjecaj psa na čovjeka potpuno zanemaruje.
U prošlosti je taj utjecaj bio vrlo velik.
I u vrijeme dok je čovjek bio skupljač i lovac, taj je utjecaj bio velik. (uostalom, pokušajmo zamisliti sebe kako se upućujemo u šumu u lov, primjerice na zečeve, srne ili divlje svinje, naoružani samo kopljem i kamenom sjekirom, a bez psa.)
Pas je sasvim sigurno bitno povećao djelotvornost čovjeka kao lovca, a time je utjecao i na njegovu prehranu – povećao je udio mesa u prehrani i snabdijevanje hranom učinio stabilnijim.
Kasnije, tijekom i nakon neolitske poljoprivredne revolucije, pas je osiguravao njegova stada i tjerao divlje životinje s njegovih nasada. Time je također snažno utjecao na čovjekov način života i možda ubrzao neolitsku poljoprivrednu revoluciju.

Možda bi ovdje mogli spomenuti jedan primjer kako su domaće životinje na čovjeka utjecale ne samo mijenjanjem njegovog načina života, nego i mijenjanjem njegovog genoma.
Ljudi u društvima koja su mlijeko koristila u prehrani zadržavaju sposobnost proizvodnje laktaze (encim koji razgrađuje mliječni šećer) i nakon dojenačkog razdoblja, što nije slučaj s ljudima u društvima koja nisu koristila mlijeko u prehrani. Kod ovih drugih mlijeko izaziva teške i po zdravlje opasne proljeve. A to znači da je u društvima koja su počela koristiti mlijeko u prehrani došlo do selekcije ljudi po sposobnosti proizvodnje laktaze nakon dojenačkog razdoblja; jedinke koje su zadržale sposobnost proizvodnje laktaze imale su veću mogućnost preživljavanja i dakle prenošenja svojih gena na narednu generaciju.

Ukratko, mislim da bi i o tom aspektu odnosa čovjek – pas trebalo razmisliti.

_________________________________________________
_________________________________________________


AUTORITET....DOMINANT......"VOĐA ČOPORA".....ALFA.....

Kod vukova imamo dvije alfe, alfa mužjaka i alfa ženku, a samo jednog "vođu čopora", koji može biti i mužjak i ženka.
Dakle alfa status i status "vođe čopora" su dvije različite stvari.
Kakvim osobinama se ističu alfe, a kakve su potrebne da bi jedna alfa postala "vođa čopora"? Kod vukova status "vođe čopora" nije određen spolom, kao što je slučaj kod mnogih drugih vrsta čije su zajednice hijerarhijski organizirane. Tu je vučja zajednica fleksibilna.

Zanimljiv su slučaj vukovi u zagrebačkom zoološkom vrtu kod kojih su "vođe čopora" oduvijek ženke.
Čovjek se mora zapitati da li se radi o slučajnosti ili zarobljeništvo u zagrebačkom zoološkom vrtu stvara neke posebne uvjete koji favoriziraju ženke kao "vođe čopora"? Koji su to uvjeti i koje su to favorizirane osobine?

Autoritet.....dominant....."vođa čopora".....alfa - bit će to zanimljiva slagalica......

Ovdje govorimo o čoporu, pa se nužno moramo zapitati - zašto se životinje uopće udružuju i stvaraju zajednice?
Na to pitanje možemo odgovoriti s dva motrišta, jedno je evolucijsko, a drugo osobno motivacijsko.
Razlog udruživanja životinja i stvaranje zajednica na evolucijskoj je razini povećanje mogućnosti preživljavanja, a na razini osobne motivacije razlog je taj što te životinje žele i vole živjeti zajedno.
Te dvije stvari nikada se ne smiju pobrkati, a što se vrlo često događa.

Mnogobrojni su oblici društvenih zajednica i oni se mogu podijeliti po mnoštvu kriterija.
Jedan kriterij jest da li su članovi neke zajednice anonimni ili se međusobno individualno prepoznaju.
Anonimne zajednice povezuje neko zajedničko svojstvo, npr. miris, izgled i sl., a pojedini članovi se međusobno individualno ne prepoznaju.
Drugi oblik zajednica su one kod kojih su članovi povezani "osobnom sponom" (u smislu u kojem K.Lorenz definira taj pojam).

Veličina skupine kod ovog tip zajednica ograničena je mogućnošću međusobnog prepoznavanja i stvaranja osobnih spona između njezinih članova.
Zajednice povezane osobnom sponom brojnošću članova nikada niti približno ne dostižu one s anonimnim članovima. (Ipak, postoji mogućnost da se pojedine skupine povezane osobnom sponom priključe drugim takvim skupinama. To je slučaj npr. sa stepskim zebrama, čija su golema krda nastala udruživanjem malih, čvrsto osobnom sponom povezanih obiteljskih skupina sastavljenih od jednog pastuha, jedne do nekoliko kobila i njihove ždrjebadi.)
Život u društvenim zajednicama povezanim osobnom sponom potiče razvoj sposobnosti učenja kao i razvoj inteligencije.

Mislim da i izrazita osjećajnost pasa/vukova (koju K.Lorenz naročito ističe) mnogo govori o složenosti odnosa između članova čopora. Njihovi odnosi prema svijetu izvan vlastite zajednice ne zahtijevaju tako kompleksne i istančane osjećaje.
.

Ovdje ću prenijeti neka razmišljanja Konrada Lorenza o hijerarhijskom uređenju društvenih zajednica i o pojmu autoriteta u tim zajednicama. (Podcrtao sam dijelove koje treba naročito zapaziti.)

Citati iz: Konrad Lorenz "Takozvano zlo", izdavač ALGORITAM, Zagreb, 2004.

"Važnu funkciju koju agresija ima u međudjelovanju nagona unutar cjeline organizma, nije lako razumjeti, i još teže prikazati. No ipak, već sada možemo prikazati ulogu koju agresija ima u društvenoj strukturi visoko razvijenih životinja. Njezin unutarnji ustroj često je lakše razumjeti promatrajući interakcije pojedinaca u društvenom sustavu.

Princip reda bez kojih se organizirani zajednički život viših životinja očigledno ne može razvijati takozvana je hijerarhija............Široka rasprostranjenost hijerarhije govori u prilog njezinoj velikoj vrijednosti za održanje vrste, te si stoga moramo postaviti pitanje od čega se ona u stvari sastoji.
Odgovor koji se nameće jest, naravno, da se izbjegava borba među članovima zajednice, na što se može uzvratiti protupitanjem, zašto tada agresivnost, koja se pojavljuje između pojedinaca koji pripadaju zajednici, nije posve suspregnuta. Na to se pak pitanje može ponovo dati cijeli niz odgovora.
Prvo, može se dogoditi, o čemu ćemo još vrlo iscrpno raspravljati u jedanaestom poglavlju da je nekoj zajednici, primjerice čoporu vukova ili majmuna, potrebna agresivnost protiv drugih, istovrsnih zajednica, te da se samo borbe unutar čopora moraju izbjegavati.
Drugo, napeti odnosi koji nastaju agresivnim nagonom i njegovom posljedicom, hijerarhijom u zajednici, mogu na više načina podariti neophodan ustroj i čvrstoću.

Kod čavki, a valjda i kod mnogih drugih vrlo društvenih ptica, hijerarhija omogućuje zaštitu slabijih. Budući da svaki pojedinac uvijek teži poboljšanju svog položaja u hijerarhiji, kod onih koji su neposredni susjedi, tik ispod, odnosno onoga drugoga, uvijek vlada posebice velika napetost, dapače neprijateljstvo, a ono je obrnuto utoliko manje, koliko su dvije životinje po rangu udaljene jedna od druge.
Čavke koje su visoko rangirane, prije svega mužjaci, moraju se obavezno umiješati u svaku razmiricu između dvoje podređenih, tako da ta stupnjevita različitost društvenih položaja ima za poželjnu posljedicu to da će se čavke visokog ranga u borbi uvijek umiješati u korist slabijeg, očigledno po viteškom principu "Gdje ima jačih, uvijek stati na stranu slabijih!".
Već se kod čavki agresivno izboreni rang pojedine životinje povezuje s drugim oblikom "autoriteta": izražajne kretnje nekoga visoko rangiranog, posebice nekog starog mužjaka, članovi kolonije mnogo više poštuju negoli one mladih životinja niskog ranga. Ako se neki mladi ptić, primjerice, uplaši nekog beznačajnog podražaja, tada druge, ponajviše stare ptice njegovim izrazima straha jedva pridaju pažnju. Ako istovrsna uzbuna, naprotiv, dolazi od starih mužjaka, tada sve čavke koje su to primijetile u žestokom bijegu odlete s tog mjesta.
Budući da kod čavki, što je zanimljivo, raspoznavanje grabežljivih neprijatelja nije urođeno, već svaki pojedinac to uči iz ponašanja iskusnijih starih ptica, veliko značenje ima "mišljenje" starih, visoko rangiranih i iskusnih ptica, ono ima posebnu "težinu".

S visinom razvoja neke životinjske vrste u cijelosti raste i važnost uloge koju ima individualno iskustvo i učenje, dok urođeno ponašanje ne gubi na važnosti, nego se reducira na jednostavne elemente. S općim napretkom evolucije, značenje koje pridajemo iskusnoj staroj životinji postaje sve veće, može se reći da se zajednički društveni život kod najpametnijih sisavaca razvija kroz to novo dostignuće održanja vrste, te da omogućuje daljnju tradicionalnu predaju - individualno djelovanje informacija. Obrnuta tvrdnja sadrži naravno isto toliko istine.

Nedvojbeno je da društveni suživot vodi selekcijski pritisak u smjeru boljeg razvoja sposobnosti učenja, jer ona kod druželjubivih životinja unapređuje ne samo pojedinca, već i zajednicu. Time i dugi životni vijek koji daleko nadilazi reproduktivnu dob postaje vredniji za održanje vrste.

Kod mnogih vrsta jelena, kao što znamo od Frasera, Darlinga i Margaret Altmann, krdo predvodi prastara dama koju majčinske obaveze već dulje vrijeme ne sprječavaju u obavljanju njenih društvenih obaveza.

Pod uvjetom da su popratne okolnosti jednake, starost životinja je s visokom pravilnošću srazmjerna položaju koji zauzima u hijerarhiji svog društva. Stoga je svrhovito kad se "konstrukcija" ponašanja pouzda u tu pravilnost, te kad članovi zajednice koji ne mogu iščitati starost neke iskusne vodeće životinje u njezinu krsnom listu, stupanj povjerenja u svoje vođe mjere njihovim rangom u hijerarhiji.

Suradnici Yerkesa prije poduljeg su vremena otkrili izvanredno zanimljivu, čak uzbudljivu činjenicu da čimpanze koje su, kao što je poznato, sposobne učiti kroz pravo oponašanje, u pravilu oponašaju samo visoko rangirane pripadnike vrste.
Iz grupe tih majmuna udaljili su nisko rangiranog člana, te samo njega uz nekoliko prilično složenih radnji naučili izvući banane iz aparata za hranjenje koji je bio posebno konstruiran u tu svrhu. Kad su istog majmuna zajedno s aparatom za banane vratili u njegovu grupu, više rangirani članovi su mu doduše pokušali oteti banane koje je zaradio, no nikome nije palo na pamet, da prezrenog majmuna promatraju pri poslu te da nešto od njega i nauče.
Tada su i najviše rangiranog majmuna na isti način poučili upotrebi aparata, a pri njegovom povratku u zajednicu primijetili su kako ga drugi članovi promatraju puni interesa, i ubrzo počinju imitirati.

S.L.Washburn i Irven de Vore promatrali su kod pavijana koji žive na slobodi kako hordu ne predvodi jedan jedini majmun već "gremij" od nekoliko prastarih mužjaka, koji su svoje vodstvo nad mlađim i tjelesno daleko jačim članovima horde održavali time što su se neodvojivo držali zajedno, te tako ujedinjeni bili nadmoćniji od svakog pojedinog mlađeg mužjaka. Pri detaljnijem promatranju jedan od trojice "senatora" bio je neki gotovo bezubi starac, a ni druga dvojica nisu baš bila u cvijetu mladosti.

Kad je horda jednom zgodom dospjela u opasnost, u područje bez drveća, lavu u ruke - ili bolje rečeno u ždrijelo, životinje su zastale, a mladi, jaki mužjaci načinili su obrambeni krug oko slabijih životinja. No, starac je sam izišao naprijed te pažljivo riješio opasan zadatak otkrivši sjedište lava a da ne bude viđen, vratio se natrag te dalekim zaobilaznim putem odveo hordu od lava naokolo do sigurnosti drveća - spavaonica. Svi su ga slijedili u slijepoj poslušnosti i nikome nije palo na pamet osporiti njegov autoritet.

Osvrnimo se na ono što smo u ovom poglavlju naučili iz objektivnog promatranja životinja i na koji je način unutar-vrsna agresija korisna za opstanak neke životinjske vrste: pripadnici vrste između sebe podijele životni prostor tako da svatko po mogućnosti dobije ono nužno za život. (Ovo se odnosi na teritorijalnost - op. Purger.) Najbolji otac i najbolja majka izabiru se za blagoslov potomstva.
Djeca su zaštićena. Zajednica je tako organizirana da nekoliko mudrih mužjaka, senat, ima onaj autoritet koji je potreban da bi se odluke za dobrobit zajednice ne samo donosile, nego i provodile.
Nikad nismo pronašli da je cilj agresije bilo uništavanje pripadnika vrste, iako, ponekad, nesretnim slučajem, u teritorijalnoj ili suparničkoj borbi, neki rog može dospjeti u oko, a poneki zub u arteriju, a u neprirodnim uvjetima - onima koji nisu predviđeni "konstrukcijom" promjene vrste, kao što je to primjerice zatočeništvo - agresivno ponašanje može razviti razorna djelovanja.

Pogledajmo malo u vlastitu nutrinu i pokušajmo bez umišljenosti, kao i bez toga da se od samog početka smatramo zloćudnim grješnicima, nepristrano ustanoviti, što u stanju najviše agresivne uzbuđenosti želimo napraviti osobi koja ju je izazvala. Vjerujem da se ne pravim boljim no što jesam kada tvrdim da konačna radnja koja određuje cilj i koja počiva na nagonu nije ubojstvo mog neprijatelja. Postupak koji bi me, nesumnjivo, mogao usrećiti u takvu slučaju je dijeljenje glasnih šamara, u najboljem slučaju laganih udaraca u bradu, no nipošto želja da nekoga ubodem u trbuh ili da ga upucam. Konačna situacija kojoj težim ne sastoji se u tome da protivnik leži mrtav preda mnom, to nikako, treba ga dobro pretući, a on treba priznati moju tjelesnu, a ako je riječ o pavijanu, i moju duhovnu nadmoć. Budući da općenito volim tući samo onakve dečke kojima takvo pokoravanje ne bi štetilo, ne mogu tek tako osuditi svoje instinkte te vrste. Naravno, treba priznati da želja nekoga pretući lako može prerasti u ubojstvo, primjerice, kad nekim slučajem imamo oružje u rukama.

Kad to vidimo u opsežnom prikazu, tada nam se čini da agresija unutar vrste nipošto nije vrag, kao princip koji uništava, pa čak ni "dio one snage, koja uvijek želi zlo, a uvijek stvara dobro", već posve jasno, dio organizacije svih bića koja održava sustav i život, te koja, kao i sve zemaljsko i prolazno, pogrešnom funkcijom može upropastiti i uništavati živote, no koja je veličanstvenim događajem organskog postanka ipak predodređena za dobro.
A time nismo ni naznačili što ćemo doznati tek u jedanaestom poglavlju, da su, naime, dvoje velikih graditelja, mutacija i selekcija, zahvaljujući kojima rastu sva rodoslovna stabla, izabrali upravo grubu granu unutar-vrsne agresije da na njoj iznikne cvijet osobnog prijateljstva i ljubavi.(kraj citata)
.

Malo o hijerarhiji iz pera Fransa de Waala ("Prirodno dobri: podrijetlo ispravnog i pogrešnog kod ljudi i drugih životinja", Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.)

"Propisana pravila i osjećaj za poredak nedvojbeno proizlaze iz hijerarhijske organizacije, u kojoj podređeni obraćaju punu pažnju nadređenima. Ne nameće se svako društveno pravilo nužno prinudom i dominacijom, ali prototip provođenja pravila dolazi odozgo. Bez suglasnosti s rangom i izvjesnog poštovanja autoriteta nema velike osjetljivosti za društvena pravila, a s tim će se složiti svatko tko je mačku pokušao naučiti kućnom redu. Iako ljubitelji mačaka njihovu nehijerarhičnu narav ne smatraju manom - naprotiv! - ona ipak njihove ljubimce odlučno stavlja izvan ljudskog moralnog područja. Stvorene kao samotni lovci, mačke slijede vlastiti put ne obazirući se na to što ostatak svijeta misli o njima. Poštovanje pravila i normi može se razviti samo ako se uvažavaju mišljenje i reakcije drugih.

Strah od kazne je važan, ali nije sve u tome: tu je i želja za pripadanjem skupini i uklapanjem u nju. Prema Lawrenceu Kohlbergu, koji je započeo istraživanja na tom području, ti se elementi mogu prepoznati već u prvim razvojnim stupnjevima ljudskog morala. Razvoj počinje poslušnošću i željom da se izbjegne nevolja, iza čega slijedi usmjerenje prema pohvali i ugađanju drugima. ...........Moral očito obuhvaća više od toga - Kohlbergova shema ima šest stupnjeva, sve do slobodne i samostalne savjesti - ali osnovno je ipak podvrgavanje višem autoritetu. Ta osobina je također manje svojstvena ljudima nego neke sposobnosti koje se javljaju u kasnijim fazama: pokoravanje autoritetu je dio praiskonskog usmjerenja koje ne nalazimo samo kod nama bliskih primata, već i kod mnogih drugih životinja."

"Podređeni vukovi pozdravljaju one višeg ranga tako što im ližu kutove gubica (slično tome psi ližu lice svog vlasnika), rezus majmuni im pokazuju stražnjicu ili iscerene zube, a čimpanze i ljudi se klanjaju i padaju na koljena. Iako takvo ponašanje potvrđuje iznimni važnost koju životinje pridaju društvenoj dominaciji, bilo je sasvim ignorirano u vrijeme kad se hijerarhija raščlanjivala prije svega u smislu onoga "tko što dobiva". To je rezultiralo takvom opsjednutošću ishodom nadmetanja da su sva ostala gledišta zanemarena. Prvi problem u takvom pristupu je da odluka o tome tko što dobiva kod nekih vrsta ovisi o društvenoj snošljivosti koliko i o rangu.
Na primjer, među čimpanzama nije neobično da ženka mirno uzme mužjaku hranu iz ruku, makar on to pokušavao spriječiti okretanjem od nje. Čini li je ta izmjena odjednom dominantnijom od njega, čak i kad nema dvojbe tko bi pobijedio u borbi?

Drugo, sukobi se dobijaju i gube na mnoge načine. Brzo povlačenje je nešto potpuno različito od umirujućeg ponašanja po cijenu ustupka: prvo razbija odnos, a drugo ga nastoji sačuvati.
Ako vidimo alfa vuka s ukočenim, nakostriješenim repom, a oko njega njegove podređene s repovima među nogama ili napuhanog alfa čimpanzu kojeg se izdaleka žure pozdraviti njegovi ponizni podređeni, očito je da situacija poručuje mnogo više od obične pobjede ili poraza.
Statusni rituali otkrivaju duboku strukturu odnosa i izražavaju kohezivne i hijerarhijske tendencije. Nazvat ću to formalna dominacija, kako bih naglasio razliku između tih vanjskih znakova statusa i svakodnevnih nadmetanja s prilično raznolikim ishodima." (kraj citata)

Ovdje ću na kratko prekinuti citiranje F. de Waala, kako bih dodao zanimljiva zapažanja K.Lorenza o hijerarhiji i tome "što tko dobiva". Naime, kod nekih vrsta ptica dominantni bračni partner hrani onog submisivnog!
To je rješenje, mogli bismo reći, vrlo praktično. Mužjaci su dominantni i kao takvi hrane ženke, što je ovima, obzirom da većinu brige o mladima vode one, i više nego dobrodošla pomoć. S druge strane, bude li mužjak povrijeđen ili se razboli, a tada pada u rangu i postaje submisivan, ženka ga kao dominantan partner počinje hraniti i tako mu olakšava oporavak.

Evo što o tome piše K.Lorenz: "Kod golubova, ptica pjevica i papagaja postoji neobičan obred koji se tajanstveno odnosi prema hijerarhiji između supružnika: predaja hrane bračnom drugu. Hranjenje, koje površni promatrači često smatraju "kljuvanjem", tj. nekom vrstom ljubljenja, nije samo društvena obaveza poput nekih drugih, naizgled "nesebičnih" i "viteških" obrazaca ponašanja životinja i čovjeka, već su istovremeno povlastica koja pripada onoj više rangiranoj jedinki. Svaki od dvoje supružnika radije bi hranio onog drugoga nego da ga onaj drugi hrani, po principu "Davanje je plemenitije od uzimanja" ili - ima li u ždrijelu hrane u izobilju- bolje je hraniti nekoga nego prihvatiti hranu. U povoljnim okolnostima može se vidjeti kako je svađa oko hijerarhije između supružnika nužna da bi se razjasnilo pitanje tko smije hraniti, a tko mora preuzeti manje poželjnu ulogu malodobnog djeteta koje otvara kljun da bi ga se hranilo.

Kad je Nicolai jednom prilikom nakon dulje razdvojenosti ujedinio par jedne afričke vrste žutarice, supružnici su se odmah prepoznali, veselo poletjeli jedan prema drugome, no ženka je očito zaboravila svoj prijašnji hijerarhijski odnos s mužjakom, jer je odmah započela s tjeranjem hrane iz ždrijela kako bi nahranila partnera. No, budući da je i on učinio isto, došlo je do malog razmimoilaženja u mišljenjima; mužjak je nadvladao, te supruga više nije željela hraniti već je zahtijevala da je se hrani.

Kod zimovke kod koje su supružnici zajedno tijekom cijele godine, moguće je da mužjak prije dospije u fazu mitarenja tj. mijenjanja perja nego ženka, te dosegne najnižu točku seksualnih i društvenih ambicija, dok njegova partnerica s oba aspekta još dobro izlazi na kraj.
U ovom slučaju koji se u prirodnim uvjetima može često javiti, kao i u onim rjeđima kada mužjak iz patoloških razloga gubi svoj povlašteni položaj, normalna predaja hrane se mijenja i ženka tad hrani svog onemoćalog mužjaka.
Ljudskom promatraču čini se vrlo dirljivim njezina skrb za boležljivog supruga; nakon onoga što smo rekli ta je interpretacija pogrešna: da nije bila spriječena njegovim dominantnim položajem u hijerarhiji ona bi ga rado hranila i prije." (kraj citata) ___________________________________________________

U ovim primjerima također možemo zapaziti da tako izuzetno važna stvar kao što je hranjenje supružnika nije prepušteno slučaju, trenutnom raspoloženju supružnika, ili učenju, već je regulirano nagonski; u ovom slučaju hranjenje je uključeno u dominantnost. Još bih dodao da je pri promatranju vukova u divljini primjećeno da odrasli vukovi ne hrane (povraćanjem) samo štence, nego ponekad čak i jednogodišnjake, ako to ovi zatraže od njih.

Kako raznolika "ponašanja" može uključivati dominantnost dobro ilustriraju i ovi primjeri koje navodi K.Lorenz:

"Moglo bi se pomisliti da se ženke životinjskih vrsta čiji mužjaci imaju apsolutne mehanizme susprezanja protiv ugrizanja ženki prema cjelokupnom muškom rodu odnose prilično drsko. No, upravo suprotno, što predstavlja zagonetku.
Agresivne velike ženke običnog zelembaća koje se ljuto bore s pripadnicama vlastitog spola čak i pred najmlađim, najslabijim mužjakom, doslovce padaju na trbuh, iako on teži jedva trećinu ženkine težine, a njegova muškost prepoznatljiva je tek po plavom dašku na vratu, poput rijetke brade nekog gimnazijalca. (Mužjaci zelembaća nikada ne napadaju ženke-op. Aalbert) Ženke običnog zelembaća s tla podižu prednje noge i njima trepere na neobičan način, kao da bi htjele svirati klavir. Tu gestu poniznosti koja je zajednička svim gušterima Kramer je nazvao "stupanjem".
I kuje, prije svega onih pasmina koje su bliske nordijskom vuku, izabranome mužjaku, iako ih nikada nije ugrizao, pokazuju upravo ponizno obožavanje koje je gotovo na granici onoga koju gaje za svog ljudskog gospodara.

Najčudnija i najneshvaljivija je hijerarhija između ženke i mužjaka nekih zeba iz dobro poznate obitelji Cardulidae (danas obitelj Fringilidae-op. Aalbert) kojima pripadaju čižak, češljugar, zimovka, zelendur, krkuša (to je krivo prevedeno, vrsta ptice koja se zove krkuša ne postoji-op. Aalbert) i mnoge druge ptice, uključujući i
kanarince. ..............

Kod zimovke koju posebice dobro poznajemo prema istraživanjima J. Nicolaisa, moglo bi se zaključiti da je ženka kod vrste kod koje parovi ostaju zajedno godinama, hijerarhijom nadređena mužjaku.
Ženka zimovke cijelo je vrijeme pomalo agresivna, nerijetko ugrize supruga i čak i tijekom obreda pozdravljanja, u takozvanom "kljunastom flertu" sadržana je, iako u strogo ritualiziranom obliku, dostatna kolčina agresije.
Zimovkin suprug naprotiv nikada ne grize ili ne kljuca svoju ženu, i kada objektivno i pojednostavljeno prosuđujemo hijerarhiju "kljucati i biti kljucan" između supružnika, dolazimo do suprotnog gledišta. Kad mužjaka zimovke ugrize njegova supruga, on se nipošto ne ponaša podložno ili ustrašeno već naprotiv iskazuje nježnost. Mužjaka se ženkinim ugrizom, prema hijerarhiji, ne potiskuje u podređeni položaj, već naprotiv, njegovo pasivno ponašanje, način kako podnosi napade svoje žene, a da ne postane agresivan i izgubi svoje seksualno raspoloženje, djeluje izrazito "imponirajuće" i to očito ne samo ljudskom promatraču." (kraj citata)
________________________________________________

Zanimljivo ponašanje koje je uključeno u dominantnost zapaženo je kod afričkih divljih pasa (afrički divlji psi nisu psi, nego posebna vrsta i rod u porodici kanida). U čoporu afričkih divljih pasa, kao i kod vukova, pari se i donosi mlade samo jedna, alfa ženka. Jednom prilikom opaženo je da su se uz alfu okotile i druge dvije ženke. I što je alfa ženka učinila? Preotela je štence tim ženkama, priključila ih svojima i brinula o njima kao da su njezini vlastiti. Da bi mogla mlijekom prehraniti tih sveukupno dvadesetak štenaca, ostali članovi čopora intenzivno su je hranili.
__________________________________________________

U ovom tekstu navedeno je više primjera koji pokazuju kako se dominantnost može očitovati na različite načine i kakva "ponašanja" može uključivati.

________________________________________________

Nakon ove digresije nastavit ću s citiranjem F. de Waala:

"Iz istog razloga zbog kojeg na puloveru nestaje uzorak kad ga rasparamo, društvene hijerarhije se ne mogu razumijeti ako ih razbijemo na sastavne dijelove.
Oni koji su na najvišem rangu imaju povlastice - inače se ne bi trebali boriti za položaj - ali vrh je po definiciji tek mali dio hijerarhije. Zato osim što moramo pronaći što on znači za "dominantne", valja nam saznati što znači za "podređene" i razmotriti organizaciju kao cjelinu.
Sve su jedinke ugrađene u isto društveno tkivo i njihov im položaj mora biti draži od alternative usamljeničkog života ili pridruživanja drugoj skupini. Kakva bi bila svrha ostajanja u skupini bez snošljivosti i prijateljstva u kojoj bi se stalno trebalo osvrtati preko ramena? Hijerarhije ne dijele samo hranu nego i društveno prihvaćanje: jedno ih čini arenama nadmetanja, a drugo ih drži zajedno. Nije čudno, s obzirom na to upotpunjavajuće djelovanje, da su formalizirane hijerarhije najrazvijenije kod najkooperativnijih vrsta.
Sklad koji vanjskom svijetu pokazuje zavijajući čopor vukova ili bučna i razigrana zajednica čimpanza izražava se u unutarnjom razlikama u položaju."

"Postavljanjem uvjeta društvene pripadnosti hijerarhija ima mnogo zajedničkog s moralnim ugovorom. Možda razlikovanje prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja predstavlja prvi korak ka slutnji o ispravnom i pogrešnom, premda je ugovor na osnovi autoriteta prilično mršava verzija nama poznatog morala." -
"Čak i ako poštovanje autoriteta i postupanje po zapovijedi imaju svoje mjesto i u evoluciji i u razvoju moralnih svojstava, oni ne idu dalje u njihovom objašnjavanju. Kako bi se razvio moral, te tendencije treba izmiješati s drugima, poput empatije i suosjećanja." (kraj citata)
.

Kod afričkih divljih pasa "dječji vrtići" (brigu o mladima preuzima neki član čopora za vrijeme dok su majka i drugi članovi čopora u lovu) imaju važnu ulogu. Zanimljivo da su tu "instituciju" neovisno "pronašle" vrste iz različitih skupina.
_______________________________________

Dolaženje u laktaciju kuje koja nije skotna, a živi uz kuju koja je ostala skotna, sigurno ima svoju važnost, možda kao neka vrsta "osiguranja", ako se nešto desi pravoj majci, barem će štenci ostati? To bi možda moglo biti objašnjenje na evolucijskoj razini, ali bilo bi zanimljivo znati i što konkretno navodi neku kuju da zapadne u stanje takve laktacije. Zanimljiva je i sinkronizacija tjeranja kuja u istom čoporu, što se također često događa.

__________________________________________________

"Podjela rada" u čoporu također je zanimljivo pitanje. Na primjer, pri promatranju jednog čopora vukova u divljini zapaženo je da stariji vukovi tragaju za zečevima, a kada ih pronađu, mladi vukovi kreću u progon, pri čemu nastoje zečeve dotjerati pred starije koji su postavili zasjedu.
__________________________________________________ _________________________________________________

Problemi koji se javljaju pri držanju pastuha obično se pripisuju nezadovoljenom seksualnom nagonu.
Mislim da je to privid.
O čemu bi se zapravo moglo raditi?
Desmond Morris o društvenoj organizaciji konja, među ostalim, piše:

«Skupine, krda divljih konja sastoje se od dva do dvadeset i jednog primjerka, ali golemu većinu tvore krda od tri do sedam životinja. Tipičnu skupinu čine jedan zreli pastuh, njegove kobile i njihova mladunčad.»

Uzmimo da se jedno krdo sastoji od tri kobile i pastuha. U tom slučaju pastuh će se pariti otprilike petnaest dana u godini. Ako bi mišljenje da je «seksualna frustracija» uzrok problematičnog ponašanja pastuha bilo točno, onda bi takav pastuh bio izrazito «problematičan», a također bi pokušavao okupiti u krdo što je moguće veći broj kobila. No, ne događa se niti jedno od toga dvoga (pastuh čak ni ne dozvoljava priključivanje stranih kobila krdu ako mu se njegovo krdo čini prevelikim za dostatnu kontrolu nad njim).

Mislim da probleme s pastusima treba tražiti u njihovoj odvojenosti od krda i nemogućnosti da žive svoj normalan društveni život. Konj je društvena životinja i kao kod svih društvenih životinja njegov najjači životni poriv jest onaj za životom u društvu.
Odvajanjem pastuha od krda njegov je život poremećen u najvećoj mogućoj mjeri.

Zadaće pastuha u krdu su mnogobrojne, a neke od njih su:

- obrana kobila i ždrjebadi
- držanje krda na okupu; pastuh ne dozvoljava preveliko udaljavanje pojedinih životinja od krda
- tjeranje drugih pastuha od krda
- istjerivanje izraslih mladih pastuha iz krda (mlade kobile ignorira i na taj način ih potiče da napuste krdo)
- u slučaju da je područje prenapučeno konjima pastuh preuzima vodstvo krda (u normalnim prilikama kobile određuju smjer kretanja krda); u tom slučaju pastuh se kreće ispred krda, a ne iza njega, što je inače slučaj
-u slučaju prenapučenosti počinju borbe za teritorij između različitih krda, a predvode ih pastusi

Cijeli život pastuha vrti se oko njegovog krda, pa je pastuhu odvojenom od krda oduzet osnovni smisao njegovog života – vođenje i briga oko članova krda.

Ukratko, smatram da upravo u toj činjenici treba tražiti uzroke «problematičnog ponašanja» pastuha.
Uostalom, «problematična ponašanja» pokazuju i rasplodni pastusi držani odvojeno od krda, a koji se redovno pripuštaju i to mnogo češće od onih 15-ak dana koliko se pare u jednoj godini pastusi u prirodnim krdima.

_______________________________
_______________________________


Već je bilo riječi o udruživanju dviju vrsta u zajednicu.
Posebno zanimljivo je pitanje da li tako udružene vrste mogu prenijeti vlastitu «društvenu kulturu» jedna na drugu i da li taj utjecaj ostaje i nakon razdvajanja tih vrsta.

Frans de Waal u svojoj knjizi «Prirodno dobri: podrijetlo ispravnog i pogrešnog kod ljudi i drugih životinja» opisuje jedan takav svoj pokus.

«Mi smo kratkorepim makakijima dali priliku da djeluju kao tutori rezus majmuna.
Kratkorepi imaju bezbrižnu, tolerantnu narav, a rezusi imaju strogu hijerarhiju.
Najvažnije je to da se kod kratkorepih makakija pomirenja nakon borbi događaju tri puta češće nego kod rezusa, a kratkorepi imaju i mnogo bogatiji repertoar umirujućih gesta, uključujući i dodir držanjem za stražnjice, koji smo primijetili tijekom njihovog veličanstvenog ponovnog sastanka.
Pitali smo se možemo li postići da se nešto od blagosti kratkorepih prenese na rezuse.

Napravili smo čopore u kojima su bile izmiješane dvije vrste, i to dvogodišnji rezus majmunu i dvoipogodišnji kratkorepi makakiji (pod pretpostavkom da će stariji, dominantni tutori imati više uspjeha od mlađih).
Te smo čopore držali zajedno danju i noću pet uzastopnih mjeseci – što je dugo u životu makakija. Makakiji postaju odrasli u dobi od četiri do pet godina, tako da bi se naš pokus zajedničkog života mogao usporediti sa stavljanjem ljudskog djeteta u koloniju čimpanza na dvije godine (što bi, kladim se, ostavilo duboke, možda ne baš poželjne posljedice na dijete).

Kad smo te dvije vrste prvi puta stavili zajedno, na naše iznenađenje, rezusi su se bojali. Ne samo da su kratkorepi nešto veća vrsta, nego su ispod svoje nježne naravi i veoma snažni; rezusi su vjerojatno osjetili tu činjenicu.
Tako, dok su rezusi u ustrašenoj gužvi visjeli na stropu prostorije, kratkorepi su mirno istraživali svoj novi okoliš.
Nakon nekoliko minuta neki su se rezusi, još uvijek u istom neudobnom položaju, usudili strogim roktanjem zaprijetiti kratkorepima. Ako je to bio pokus, dočekalo ih je iznenađenje. Dok bi dominantni rezus odgovorio na izazov i podređeni bi pobjegao, kratkorepi na to jednostavno nisu obraćali pažnju. Ne bi ni podigli pogled. Rezusima je to vjerojatno bilo prvo iskustvo s dominantnim drugovima koji nisu osjećali potrebu da silovito naglase svoj položaj.

Tijekom pokusa rezusi su tisuću puta dobili takvu poduku.
Dok je blaga agresija bila uobičajena, fizičkog nasilja i ozljeda praktički nije bilo; uskoro su glavne aktivnosti postale prijateljski dodiri i igra.
Čopori su se najprije oštro odijelili, odražavajući sklonost gotovo svake životinje prema vlastitoj vrsti.
Kad bi Denise Johanowicz koja zaslužuje mnoge pohvale za dovršetak ovog proučavanja, ujutro stigla na posao, našla bi hrpu rezusa u jednom kutu i hrpu kratkorepih u drugom, što je nagoviještalo da su spavali odvojeno.
Igre između te dvije vrste nije bilo, ali je timarenje nadišlo podijeljenost. Kratkorepi, kao što im i ime kaže, jedva da imaju nešto repa, ali su bili opsjednuti repovima rezusa. Imali smo izraziti dojam da su katkada timarili rezuse samo zato da mogu dodirivati i pregledavati ove čudne privjeske.
Premda odvajanje vrsta nije nikada potpuno nestalo, vremenom se smanjilo; pred kraj pokusa dvije su se vrste doista vrlo lijepo slagale, spavajući zajedno u jednoj gomili.

Naše je najvažnije otkriće bilo da su se, nakon života s kratkorepima, rezusi lakše mirili.
U početku su se rijetko mirili nakon tučnjava, što je tipično za njihovu vrstu, ali postupno su se približili visokom stupnju svojih tutora, sve dok se nisu mirili jednako često kao kratkorepi.
Čak i kad smo maknuli kratkorepe i ostavili rezuse da sami međusobno djeluju jedni na druge, oni su zadržali taj novostečeni pacifizam. Poput kemičara koji mijenjaju svojstva otopine, mi smo u čopor majmuna jedne vrste ubrizgali «društvenu kulturu» druge.

Objašnjenje naših rezultata nije oponašanje.
Rezusi nisu poprimili ni jedan od obrazaca ponašanja tipičnih za kratkorepe, kao što su držanje za stražnjicu i škljocanje zubima. Ne, oni su se u svemu ponašali kao rezus majmuni osim što su bili vidljivo prijateljski raspoloženi.
Rezusi su se često glasali tihim, ugodnim zvukom, poznatim kao «gunđanje», koji znači dobre namjere tijekom druženja ili igre.
Možda je blaga i popustljiva narav kratkorepih, kombinirana s njihovom nedvojbenom dominacijom, stvorila društveni ugođaj u kojem su se rezusi opustili i postali pomirljiviji nego što bi to bilo moguće u čoporu kojim vladaju tipični despoti njihove vrste.
To se objašnjenje uklapa u model odnosa: različita dinamika čopora dovela je do osnovne promjene načina rješavanja sukoba.»
(kraj citata)

U ovom pokusu zapažena još jedna izvanredno značajna stvar.
U čoporima nekih vrsta primata neke jedinke, najčešće visoko hijerarhijski pozicionirane, imaju ulogu posrednika pri različitim svađama i tučnjavama – prekidaju svađe, kažnjavaju krivce ili zaštićuju slabije članove.
Jedan takav mužjak je pri intervencijama u svađama različitih vrsta zanemario sklonost svojoj vrsti i bio potpuno «objektivan»!

«………..jedni čoporom tih izmiješanih vrsta dominirao je kratkorepi mužjak, a drugim kratkorepa ženka.
Samo je mužjak obavljao kontrolne intervencije, dužnost koja zanemaruje tipičnu sklonost vlastitoj vrsti. On je intervenirao daleko češće od bilo kojeg drugog majmuna, obično štiteći one koji su gubili, čak i ako je to značilo davanje prednosti razus majmunima pred kratkorepima (kao što je on to i učinio 67 posto od 46 intervencija).
Svi ostali kratkorepi davali su prednost svojoj vlastitoj vrsti.
Dominantna ženka u drugom čoporu intervenirala je samo 7 puta, od toga 5 puta u zaštitu drugih kratkorepih.»
(kraj citata)
..

Paul Leyhausen, etolog koji je surađivao i s K.Lorenzom, a posebno se bavio porodicom mačaka, dao je zanimljivo objašnjenje zašto se oceloti (južnoameričke mačke, težine 12-20 kg), koji u prirodi žive usamljenički, bolje slažu s ljudima nego sa svojom vrstom.

Preneseno iz knjige "Kad slonovi plaču" J.M.Masson i S.McCarthy:

"Zbunjen miroljubivošću svog ocelota, Paul Leyhausen nagađao je da su takve mačke sposobne biti druželjubive kao mačići, no jednom kad odrastu, ne mogu si pomoći a da ne promatraju druge mačke kao suparnike ili uljeze. Ljudi su, pretpostavio je, dovoljno slični da bi bili prijatelji, no u isto vrijeme i dovoljno različiti da se ne doimaju kao suparnici:
"Stoga je iskreno i trajno prijateljstvo, onakvo kakvo se nikad ne bi moglo dogoditi između samih mačaka, moguće između ljudi i članova raznih vrsta samotnih mačaka.
Drugim rječima, ako je navedena pretpostavka točna, neka divlja mačka stvarno bi "željela" biti prijateljski naklonjena drugim mačkama, no osjeća se spram njih poput ekscentrika koji svakoga vrijeđa, a kad bi upitali zašto nema prijatelja, začuđeno bi odgovorila: "Voljela bih da ih imam, no svi su tako grozni!""

_________________________________________
_________________________________________


KOLIKA JE OPTIMALNA VELIČINA KRDA KONJA?


Društvena zajednica konja temeljena je na «osobnim sponama» (u smislu definicije osobne spone prema K.Lorenzu).
U takvom tipu društva svaki član povezan je sa svakim od članova društva takvom sponom, a koja je jedinstvena za međuodnos svakog člana sa svakim drugim pojedinim članom zajednice.
Jedinke u takvom društvu zajedno drži osjećaj osobnog prijateljstva (za razliku od društava sastavljenih od anonimnih članova ili pak društava čiji su članovi povezani nekim zajedničkim svojstvom, primjerice mirisom, ali se osobno ne poznaju).

U takvom tipu društva pojavljuje se osobnost. (K.Lorenz: «Agresija jednog određenog pojedinca odvraća je od nekog drugog, također određenog pojedinca, dok se njezino pražnjenje na ostale pripadnike vrste koji ostaju anonimni, ne sprječava. Tako nastaje razlika između prijatelja i stranca, i po prvi se put na svijetu javlja osobna veza između pojedinaca. Kad mi netko prigovori da životinje nisu osobe, tada odgovaram da osobnost počinje tamo gdje kod dvije jedinke, svaka od njih u svijetu onoga drugoga ima ulogu koju nijedan drugi pripadnik vrste ne može tek tako preuzeti. Drugim riječima, osobnost nastaje gdje po prvi put nastaje osobno prijateljstvo.»)

Takve društvene zajednice su zatvorene i njihovi članovi su više ili manje neprijateljski raspoloženi prema pripadnicima svoje vrste koji nisu članovi njihove društvene zajednice.
Kod konja može doći i do borbe između različitih krda za teritorij u uvjetima prenaseljenosti nekog područja.
Krdo konja prihvaća novog člana tek nakon nekog vremena, obično je za to potrebno 2-3 tjedna. Ponekad se desi da krdo uopće ne želi prihvatiti nekog novog konja.

Jasno da je broj članova kod takvog tipa društvene ograničen sposobnošću stvaranja osobnih spona. Takva društva po broju članova ne mogu niti približno dostići ona s anonimnim članovima ili članovima povezanim samo nekim zajedničkim svojstvom, primjerice mirisom (mravi, pčele, štakori).

Postavlja se pitanje koliki bi, obzirom na rečeno, bio najveći broj članova krda konja, pri kojem bi još mogla u potpunosti funkcionirati društvena zajednica karakteristična za konjsku vrstu?

Kod različitih domaćih životinja taj je broj različit, primjerice kod krava se uzima da je najveći broj oko 50, kod kokoši se kreće od 10 do 20 ( kod jedne pasmine samo tri), itd.

Desmond Morris u svojoj knjizi «Upoznajte svog konja» navodi da su krda divljih konja (točnije rečeno podivljalih) sastavljena od 2 do 21 jedinki, s tim da ih je većina sastavljena od 3 do 7 jedinki.
Wilhelm Bledinger u svojoj knjizi «Psychologie und Verhaltensweisen des Pferdes» iznosi zapažanje da je međusobno igranje konja najučestalije u krdima od oko 20 jedinki. Prema ovom autoru u velikim krdima dolazi do osamljivanja konja.
Iznosi i zapažanje da su u velikim oporavilištima ratnih konja u II svjetskom ratu, koja su ponekad brojila na tisuće konja, već nakon nekoliko dana konji počeli sklapati osobna prijateljstva, a takve prijateljske skupine čiji bi se članovi držali stalno zajedno bile su sastavljene od svega nekoliko konja, najčešće bi se radilo o dva konja.

Zanimljivo je zapažanje da su sjeverni tipovi konja društveniji od južnih i da su skloniji stvarati veća krda, a također i da su među njima hijerarhijske borbe blaže.

Trebalo bi još napomenuti da je za stvaranje krda u smislu društvene zajednice potrebno slobodno druženje konja. Konji držani u nekoj staji svaki u svojem boksu, a bez zajedničkog druženja ne čine krdo i zapravo žive usamljeničkim životom.

____________________________________
____________________________________


Kad je riječ o organizaciji krda kod kopitara i istovremeno o udruživanju različitih vrsta, zanimljiv slučaj iznosi Charles Darwin u svom djelu: "Putovanje jednog prirodoslovca oko svijeta".

Ch. Darwin krenuo je s dvojicom pratilaca na težak put iz Valparaisa preko Kordiljera u Santiago.
Putovali su na konjima i mulama.

"Suputnici mi bijahu Mariano Gonzales, koji me već prije pratio u Chileu, i jedan arriero (mazgar) sa svojih deset mula i jednom madrinom. Ova madrina (ili kuma) vrlo je važna ličnost: to je mirna stara kobila, sa zvoncetom oko vrata, pa kamo kod ona pođe, mule za njom poput dobre djece.

Privrženost tih životinja pema njihovoj madrini prišteđuje bezbrojne brige.
Ako na istom polju pase nekoliko stada, ujutro goniči treba samo da povedu madrine malo u stranu i da zazvone njihovim zvoncima, pa da ima u polju i dvije stotine ili tri stotine životinja, svaka mula odmah prepozna glas zvona svoje madrine i dođe k njoj.
Gotovo je nemoguće izgubiti staru mulu. Ako je čovjek i silom zadrži nekoliko sati, ona će ipak njuhom, poput psa, naći svoje drugove ili zapravo madrinu, koja je, kako kažu goniči, glavni predmet njihove privrženosti."

Ono što u prvi mah začuđuje jest da madrina nije jedna od mula, što bi bilo i funkcionalnije jer konj ne može proći tamo gdje mula može.
Teško je iz ovog opisa zaključiti zašto je madrina baš kobila.
Objašnjenje koje mi se čini mogućim jest da mula radije slijedi kobilu nego drugu mulu zato što su mulama majke kobile.
I kod konja i kod magaraca mladunci su izvanredno vezani uz majku i ta veza ne prestaje s krajem dojenačkog razdoblja nego se može protegnuti na mnogo dulje razdoblje.
Možda takva kobila-madrina na neki način preuzima ulogu njihovih majki i one je doživotno slijede.
.

ZAŠTO KOBILA «OTIMA» HRANU SVOM ŽDRJEBETU

Kobile su izuzetno brižne majke. Ono što može iznenaditi jest da će kobila mirno pojesti hranu namijenjenu njenom ždrjebetu.
Možemo se zapitati kako to da inače tako brižna i požrtvovna majka «otima» hranu svom ždrjebetu. O čemu se radi? Kako to objasniti? Da li je u pitanju sebičnost, bezobzirnost, manjak ljubavi za ždrijebe, ili se radi o nečem drugom?
Pokušajmo pronaći objašnjenje.

Neke društvene vrste životinja dijele hranu, a neke ne.

Međusobno dijeliti hranu mogu svi članovi društvene zajednice ili samo neki članovi između sebe, najčešće bliski rođaci.

Neki primjeri:

- Vukovi dijele plijen, a osim toga svi članovi čopora donose hranu majci vučici i njenim mladima.

- Slično kao vukovi hranu dijele afrički divlji psi, neki druževni mungosi, ali i druge vrste.

- Lavovi također dijele plijen. Osim toga, lavići ne sisaju samo svoju majku nego sve ženke koje u tom momentu imaju mlijeko.

- Vampiri, šišmiši koji se hrane krvlju, hrane povraćenom krvlju one članove koji se tijekom noćnog pohoda nisu nigdje uspjeli napiti krvi. Vampiri mogu bez hrane preživjeti samo kratko vrijeme i to dijeljenje hrane izuzetno je važno za opstanak vrste.

- Kod primata hranu dijele uglavnom samo majke sa svojom mladunčadi. No, postoje i drugačiji oblici dijeljenja:
---- Kod čimpanza ulogu igra i vrsta hrane, neke vrste hrane redovito dijele, što je slučaj s mesom, dok druge vrste hrane, primjerice banane i druge vrste voća, dijele rjeđe. Kod čimpanza je «prosjačenje» hrane među članovima zajednice uobičajeno. Dijeljenje hrane češće je među članovima koji su u posebno prijateljskim odnosima.
---- Dijeljenje hrane postoji i među kapucinima.
---- Kod marmozeta stariji mladunci zajedno s ocem hrane majku i najmlađu braću i sestre.

- Kod mačaka, osim kod lavova i u nekim slučajevima kod geparda, hranu dijeli u pravilu samo majka sa svojim mladuncima. Ipak, i kod nekih drugih vrsta primijećeno je drugačije dijeljenje hrane, primjerice kod mačaka ribarica držanih u zarobljeništvu primijećeno je da otac donosi hranu ženki s mladima.

- Hranu dijele druževne vrste opnokrilaca (mravi, pčele) i termiti.


Ovdje sam iznio samo neke tipične primjere oblike dijeljena hrane.

Kod svih navedenih vrsta dijeljenje hrane ima važnost za preživljavanje vrste i razvijeno je tijekom evolucije, a na razini jedinke očituje se u želji da se podijeli hrana s prijateljima, suosjećanju s članovima zajednice koji su gladni, ali mogu biti upleteni i drugi motivi, primjerice kod čimpanza motiv može biti pridobivanje saveznika koji im mogu biti od pomoći pri hijerarhijskim nadmetanjima.

Konji, izrazito društvena vrsta, ne dijele hranu. Zašto?

Konji jedu hranu koja ima nisku koncentraciju hranljivih tvari, a prikupljaju je na velikom prostoru.
Kod njih dijeljenje hrane ne bi donijelo nikakvu prednost za održavanje vrste. Oni naprosto nemaju što dijeliti.
Posljedično, kod konja na subjektivnoj razini, razini osobne motivacije, nije niti mogla biti razvijena želja za dijeljenjem hrane. Taj osjećaj konjima je potpuno nepoznat.
Dakle, kad kobila ne podijeli hranu sa svojim ždrjebetom, nego je pojede sama, ne može se govoriti o sebičnosti, pohlepi, nedostatku ljubavi za ždrijebe i slično.
Ista ta kobila u drugim situacijama pokazuje izuzetnu brigu za ždrijebe, mjesecima doslovno neprekidno bdije nad njim, samopožrtvovno ga brani i slično.
O sebičnosti u dijeljenju hrane može se govoriti samo kod vrsta kojima je dijeljenje hrane svojstveno, a kod jedinki koje rjeđe dijele hranu nego što to čine drugi članovi njihove zajednice. Ta pojava se, recimo, sreće kod čimpanza. Neke jedinke rjeđe dijele hranu s ostalima. Kad drugi članovi zajednice uoče takvog svog člana, odgovaraju time da i oni s takvim «sebičnjakom» nerado dijele hranu.
.