Nasi Psi forum

o psima
 
Početna stranicaPočetna stranica  FAQFAQ  RegistracijaRegistracija  PretraľnikPretraľnik  ČlanstvoČlanstvo  Korisničke grupeKorisničke grupe  Login  

Share | 
 

 Dalmatinac kao ratni pas

Prethodna tema Sljedeća tema Go down 
Autor/icaPoruka
Purger
Član
Član


Broj postova : 66
Registration date : 06.10.2007

PostajNaslov: Dalmatinac kao ratni pas   sri lis 10, 2007 8:45 pm

Kinološki mjesečnik Svijet pasa, br.1, 1997.g.
-naslov članka: "Točkasto ludilo u modi"
-autor članka: Laszlo Molnar


Prije nego što počnem ispisivati ovaj članak L.Molnara, samo bih rekao da gašenje ovog izvanrednog kinološkog časopisa spada među najžalosnije epizode naše kinologije.


TOČKASTO LUDILO U MODI

Slike pasa slična oblika s toliko prepoznatljivom točkastom pigmentacijom pronađene su i u grobnicama egipatskih faraona.
O podrijetlu pasmine ima niz teorija i dokaza.
Kako su ga umjetnici zbog njegovih osebujnih točaka rado prikazivali, dokazi potječu mahom iz područja likovnih umjetnosti, ali u arhivu Đakovačke biskupije pronađeni su i pisani dokumenti.
Na jednom prastarom papirusu (uz tekst je priložena reprodukcija te slike - op.Purger) uočava se dalmatinac u skoku pored borbenih kola egipatskog ratnika.

Tijekom povijesti dalmatinski pas nazivan je raznim imenima:
tigrasti pas, mramorasti, točkasti, egipatski, turski, indijski, belgijski, talijanski, španjolski, francuski, harlekinski, galski, mali danski, dubrovački i slično.


Iz ovog kratkog navoda već je jasno da je pasmina bila omiljena i rado uzgajana na svim meridijanima.
U našoj zemlji najstarije ime za dalmatinskog psa bilo je "dubrovački gonič".

Dalmatinski pas je i danas, prema svojoj konstituciji tijela, zapravo gonič za koga se vjeruje da je selekcijom nastao od egipatskog hrta.

Unatoč goničkom podrijetlu, tijekom proteklih stoljeća u Italiji i Francuskoj koristili su ga kao ptičara.
I u nas je neko vrijeme bilo u službenoj uporabi ime "dalmatinski pas ptičar".

U engleskoj literaturi ističu da se dalmatinski pas upotrebljavao (u Dalmaciji) kao ratni pas, a na izložbama u Engleskoj prijavljivali su ga pod imenom "pas čuvar dalmatinskih graničnih trupa".


OD VRSNOG LOVCA DO ČUVARA I PRIJATELJA

Na osnovi podataka iz Đakovačke biskupije, za koju se smatra da je izvor najvažnijih povijesnih dokumenata o porijeklu dalmatinskog psa, u rukopisu biskupa Petra Bakića pod naslovom De vita populi et eius Districtus anno domini 1719. stoji:

"Naša vrijedna izvorna pasmina je dalmatinski pas, 4 do 5 pedalja visok, kratke bijele dlake s okruglim pjegama po tijelu, crne, vrlo rijetko smeđe boje, koje imaju promjer jednog do dva prsta.
I ovaj pas se već u XIV stoljeću, a i ranije uzgajao po cijeloj Hrvatskoj, a najviše u Dalmaciji zbog čega mu je i dodijeljeno ime Canis Dalmaticus.

Ovog psa najviše uzgajaju plemići i ostali odličnici u Hrvatskoj za lov, osobnu obranu u ratu i miru, a uzgajaju ga i ostali.
U lovu hvata živu divljač u brzom trku, a u ratu hrabro navaljuje na neprijateljske konje i izaziva veliku pomutnju, pa i poraz konjištva.


Sve ove pasmine pasa (hrvatski ovčar, posavski gonič, dalmatinski pas prim. prev.) i danas se uzgajaju u Hrvatskoj u velikom broju i intenzivno šire po europskim zemljama."

Zanimljiv je podatak, također iz pera biskupa Bakića, da se "točkasti psi" ne razlikuju od opisa biskupa Petra još iz godine 1374.

Pisani podatak o tome da je dalmatinski pas upotrebljavan i kao ratni pas potječe također iz spisa Đakovačke biskupije, gdje stoji da je biskup Juraj Paližna predvodio konjanički banderij od 300 konjanika u borbu protiv Turaka na Mohačkom polju (1526.g.) i da je svaki konjanik vodio jednog a često i dva psa dalmatinske pasmine.
U bitci je izginula sva hrvatska vojska.

Pretpostavlja se da su Osmanlije pokupili preostale pse i poveli sa sobom, tako da ih je primjerice češka kinološka literatura spominjala pod nazivom "turski pas".

Neki autori tvrde da je u formiranju dalmatinskog psa "umiješana krv" mastifa, pointera, bullterijera itd.

Engleski kočijaši upotrebljavali su ga kao psa vozara, pa su ga nazivali "coach dog".

Među vatrogascima je postao posebno omiljen još u prošlom vijeku do te mjere, da se i danas kao maskota američkih i engleskih vatrogasnih postaja ponosno vozi na prednjem sjedalu vatrogasnih cisterna.
Ljubav vjerojatno potječe još iz doba kada su put kroz uličnu gužvu vatrogasnim zapregama otvarali dalmatinski psi koji su trčali lajući ispred njih.

Svjetsku slavu pasmina je stekla kada je na osnovu priče Dodie Smith 101 dalmatinac, Walt Disney 1961.godine napravio istoimeni film. Reklamna kampanja širom svijeta koja gledatelje priprema za novu senzacionalnu produkciju iz Hollywooda-film 101 dalmatinac snimljen sa živim psima, utjecao je na razvoj točkaste pošasti od mode do promidžbe Dalmacije kao turističkog raja u organizaciji Ministarstva turizma Hrvatske.
Ni golem porast zanimanja novih vlasnika pasa za kupovinom dalmatinskih pasa neće nas mimoići - da li na sreću ili na žalost - ostaje nam da vidimo u sljedećih nekoliko godina.


DALMATINSKI GONIČ

Canis sagaxgallicus ragasansus

Thomas Bewick je 1792. godine u svojoj knjizi Povijest četveronožaca (History of Quadrupeds) opisao dalmatinskog psa, pod imenom The Dalmatian or Coach Dog (Dalmatinski pas ili pas pratitelj kočija) i posebno istaknuo: "....to nije galski pas nego dalmatinski, jer mu je postojbina Dalmacija".

Prvi "službeni opis" pasmine potječe iz pera Engleza Johna Henryja Walsha poznatog pod imenom Stonehenge (1850.) u Engleskoj. U tom standardu opisan je trobojni dalmatinski pas bijeli s crnim i smeđim točkama i navodi da su prvi izloženi u Birminghamu 1862.g. imali kupirane uši.
Opis popularne pasmine poznate pod imenom "spotted dog" prvi je put dopunjen 20 godina poslije i istaknuto je da je riječ o psima s crnim ili smeđim točkama na bijeloj osnovi. Autor ovog opisa je Hugh Dalziel.

I tako, dok su naši ljudi uzgajali i upotrebljavali ove divne pse, u Engleskoj su ih "standardizirali".

Austrijski zoolog dr.Leopold Fitzinger je dalmatinskog psa u svojim djelima nazivao: Canis sagaxgallicus ragasansus.

Prvi standard napisao je Englez Vero Shaw 1881.godine. Postao je to osnova i za službeni standard koji je prihvaćen 1890.g. u izdanju British Dalmatian Club.

Aktivnosti i brige stranaca za standard šire se s Britanskih otoka na kontinent nakon osnivanja prvoga kluba za dalmatinske pse 1920.g. u Karlsruheu u Njemačkoj. "Naravno" već 1926.g. njemačka Komisija za standard sastavlja "novi standard" (na osnovi engleskog standarda) i predlaže ga u Monaku iste godine Skupštini FCI na usvajanje.

Neposredno prije II svjetskog rata 1939.g. na skupštini FCI-a u Stockholmu tajnik T. Drening najavljuje da se pripremaju standardi jugoslavenskih autohtonih pasmina pasa i među njima standard dalmatinskog goniča. Rat je međutim odgodio priznavanje. Jugoslavenske autohtone pasmine prihvaćene su na sljedećoj Skupštini na Bledu 1948.g.. Predsjednik FCI-a bio je tada I. Lovrenčić. Standard prihvaćen na Bledu bio je njemački, tj. predratni engleski standard. Zanimljivo je napomenuti da je na ovom zasjedanju, unatoč priznavanju autohtonosti dalmatinskih pasa, usvojen prijedlog glavnog tajnika FCI-a baruna Hautharta, prema kojem je preporučeno Jugoslavenskom savezu da pronađu bilo pisane, bilo slikovne dokaze koji bi potvrdili da je točkasti pas postojao u Dalmaciji (Jugoslaviji).


KRUNSKI DOKAZ - "POSLJEDNJA VEČERA" U SAMOSTANU U ZAOSTROGU

Odnos prema pasmini pokazuje i iskustvo iz hrvatske kinološke prošlosti, iz godine 1949., kada je na zboru kinoloških sudaca u Cerknici, delegat Kinološkog udruženja Hrvatske izjavio da: "nakon pregleda Jadranske obale nije pronađen ni jedan primjerak dalmatinskog psa", te da predlaže obavijestiti FCI da ga se briše s popisa autohtonih pasmina pasa Jugoslavije.
Na sreću, to nije obavljeno.

Službeni standard FCI-a za "dalmatinskog goniča" prihvaćen je 1955.g. na Skupštini FCI-a pod brojem 153. Standard je predložio JKS, a zapravo to je ponovo "stari engleski standard".

U kinološkoj stručnoj literaturi u razdoblju od 1957. do 1959.g. u sistematizacijama priznatih pasmina točkasti pas nalazi se u grupi jugoslavenskih goniča kao "dalmatinski gonič", ali istovremeno i u pasminskoj skupini pasa čuvara pod imenom «dalmatinski pas», što je vjerojatno posljedica nedoumica FCI-a i odnosa JKS prema pasmini iz 1955.g.

Za vrijeme Domovinskog rata FCI se ponovno (neukusno) našalio s pasminom: 19.12.1991. usvojen je standard u kojem je pisalo da je: podrijetlo pasmine Centralno-mediteransko područje. Patronat: FCI.
Upotreba: Pas za društvo, obiteljski pas, lako se upotrebljava kao pas za pratnju, sanitetski pas. FCI-klasifikacija: Dalmatinski pas, grupa-IX (psi za društvo i patuljasti psi), sekcija-7, bez radnog ispita.

Nakon službenog priznanja Hrvatskog kinološkog saveza njegov Odbor za autohtone pasmine i Klub prijatelja dalmatinskih pasa "Dalmatinac" iz Zagreba nisu žalili ni truda ni vremena da promijene netočne navode u standardu. U tome su uspjeli 9.svibnja 1994.godine, kada je usvojen najnoviji standard pasmine, u kojem napokon piše da je zemlja podrijetla dalmatinskih pasa Hrvatska.

Jedan od "krunskih dokaza u dokaznom postupku" bila je slika-ulje na platnu-Posljednja večera, nepoznata autora, koja je pronađena u samostanu u Zaostrogu.

Ovim najnovijim standardom koji i danas vrijedi, pasmina je ponovo promijenila pasminsku skupinu i razvrstana je u VI FCI skupinu (goniči).
Nije mi poznato vodi li netko statistiku u FCI-u o promjenama razvrstavanja pasa u različite pasminske skupine, međutim siguran sam da bi dalmatinski pas bio među prvima, ako ne i prvi po broju promjena.
(kraj članka)
.


Zadnja promjena: ; sri lis 10, 2007 8:56 pm; ukupno mijenjano 1 put.
[Vrh] Go down
Korisnički profil
Purger
Član
Član


Broj postova : 66
Registration date : 06.10.2007

PostajNaslov: Re: Dalmatinac kao ratni pas   sri lis 10, 2007 8:47 pm

Stanley Coren: "Inteligencija pasa"

Možda je najznačajniji primjer genetski kontroliranog ponašanja pasa ispitivanje vršeno tridesetih godina ovog stoljeća, kojeg su znanstveno popratila dvojica istraživača s Harvarda.
Proučavali su dalmatinske pse.

Nekad su ih nazivali i "kočijaškim psima" zbog njihove posebne sklonosti konjima i trčanju ispod kočija koje vuku konji (u 19. stoljeću selektivnim uzgojem izoštren im je osjećaj privrženosti gospodaru, postali su popularni psi za pratnju i od tada slijede gospodara bez obzira da li hoda, jaše ili se vozi kočijom).
Prema tadašnjoj engleskoj modi, kočije su pratili psi. No, nije bilo dovoljno da trče uz kočiju, već su morali trčati ispod prednje osovine kola, tako da pas bude što bliže kopitima stražnjeg konja.
Naravno, psi koji su trčali ispod sredine kočije ili ispod stražnje osovine nisu zadovoljavali, a najgore je bilo kada su trčali iza kočije.

Istraživači su iskoristili svoje poznanstvo s uzgajateljem koji je dvadeset i pet godina uzgajao dalmatinske pse koji trče ispod kočija.

Opazili su da neki psi nemaju osjećaj za pratnju kola na pravom mjestu.
Pregledavajući podatke o parenju pasa, koje je uzgajatelj dosljedno vodio, utvrdili su da potomci pasa koji zauzimaju dobru poziciju i sami češće trče na pravom mjestu, nego mladi čiji je jedan roditelj zauzimao dobar, a drugi loš položaj pri trčanju. Najgori rezultati postizali su se parenjem dvaju "loših" pasa. Posljednja grupa bila je, kao što se i očekivalo, najmanja, jer uzgajatelji nisu imali nikakve koristi od takvih pasa.

_______________________________________________


Jedno purgersko zapažanje o dalmatinskim psima

1. Staroegipatska slika na papirusu koja prikazuje psa nalik dalmatincu kako trči pored jednoprežnih bojnih kola.

2. Višestoljetni uzgoj dalmatinaca u Hrvatskoj kao ratnih pasa specijaliziranih za napad na konje.

3. Dalmatinci kao psi pratitelji engleskih kočijaša (čak su i dobili ime "coach dog").

4. Dalmatinci u Engleskoj i SAD-u kao psi koji rastjeruju ljude i životinje ispred vatrogasnih kola kako bi im omogućili lakši prolaz.

5. Uzgoj dalmatinaca prema sposobnosti da trče ispod prednje osovine kočije, a što bliže kopitima konja.

6. Od raznih autora često spominjana posebna prikladnost dalmatinaca za pratnju jahača.

Da li je sve to samo puka slučajnost?

Mnoštvo je pasa dovoljno brzih, okretnih i izdržljivih da mogu uspješno pratiti i najbrže jahače i kočije - pa zašto onda baš dalmatinski psi?

Pokušajmo zamisliti psa usred konjaničke bitke, kako u onoj gužvi i zbrci navaljuje na konje neprijateljske vojske. On ne samo da mora ugrizima ometati konje i tako obavljati svoju temeljnu zadaću, nego treba i spretno izmicati udarcima, i nadasve, paziti da ne bude pregažen.

Ili, zamislimo psa kako juri ispred vatrogasnih kola i ulijećući u prometnu gužvu, raskrčuje im put. U takvim situacijama postoji izvanredno velika mogućnost da bude pregažen.

Ili pak, zamislimo psa pratitelja kočije koji se prateći kočiju mora tako dobro snalaziti u prometu da niti u najvećem prometno metežu ne bude pregažen.

Svim navedenim situacijama zajedničko je to da se pas vršeći svoju zadaću nalazi usred mnoštva "prometala" koja se brzo kreću i kojima mora izmicati. Za to nije dovoljno da bude brz i okretan, nego je potrebno da bude i mentalno sposoban točno procijeniti udaljenost i brzinu objekata koji se kreću oko njega. (Ta sposobnost, odnosno osobina, nije nešto što se podrazumijeva "samo po sebi", i kod različitih životinjskih vrsta različito je razvijena.)

Vjerojatno svi mi znamo nekog psa kojeg njegovi vlasnici puštaju da sam slobodno luta i koji usprkos tome nikada nije dospio pod kotače automobila. Isto tako, vjerojatno znamo mnogo pasa koji su u takvim prilikama, prije ili kasnije, pregaženi.
Pod istim uvjetima neki psi bez problema preživljavaju, dok drugi stradavaju i moramo se zapitati zašto je tome tako, u čemu je stvar?

Basenčiji (pasmina porijeklom iz Konga i okolnih zemalja) poznati su po tome da "nemaju smisla za promet" i čest uzrok smrti ovih pasa upravo je gaženje automobilom. Inače, basenčiji su izvanredno hitri i okretni psi, uvijek na oprezu.

Uzgoj dalmatinskih pasa prema sposobnosti da se kreću ispod prednje osovine kočije zadržavajući stalni i što je moguće manji razmak prema kopitima stražnjih nogu konja, kako to opisuje S.Coren, bio je upravo uzgoj na svojstvo sposobnosti procjene udaljenosti i brzine.
Ustanovljeno je i da se radi o čvrsto nasljednoj osobini.

Čini se da je upravo to svojstvo dalmatinskih pasa-izrazito razvijena sposobnost procjene udaljenosti i brzine, ono što se kao "crvena nit" provlači od vremena starog Egipta pa sve do današnjih dana.
Ako je tako, to je izuzetno važna, zapravo ključna pasminska osobina dalmatinskih pasa i trebalo bi joj u uzgoju posvetiti veliku pažnju.

_______________________________________

Nadopuna ovom topicu je topic "O hrvatskoj konjici".
.
[Vrh] Go down
Korisnički profil
 
Dalmatinac kao ratni pas
Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh] 
Stranica 1 / 1.
 Similar topics
-
» m/t Juraj Dalmatinac

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
Nasi Psi forum :: FCI VI- Goniči i tragači krvi :: Sekcija Dalmatinski pas-
Forum(o)Bir: