Nasi Psi forum
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.
Nasi Psi forum

o psima
 
Početna stranicaPočetna stranica  RegistracijaRegistracija  Latest imagesLatest images  PretraľnikPretraľnik  Login  

 

 Psi saoničari s Kamčatke, danas i nekad

Go down 
Autor/icaPoruka
Purger
Član
Član
Purger


Broj postova : 66
Registration date : 06.10.2007

Psi saoničari s Kamčatke, danas i nekad Empty
PostajNaslov: Psi saoničari s Kamčatke, danas i nekad   Psi saoničari s Kamčatke, danas i nekad Icon_minitimepet stu 02, 2007 12:55 am

PSI SAONIČARI S KAMČATKE, DANAS I NEKAD

U časopisu «Meridijani»,br.81 iz siječnja 2004.g. objavljen je izvanredno zanimljiv članak Tome Jeseničnika pod naslovom «S vučnim psima kroz zaleđenu Kamčatku».


Ovdje ću pokušati ukratko prepričati taj članak.

Kamčatka je poluotok na sjeveroistoku Sibira s površinom pet puta većom od Hrvatske.
Starosjedilački narodi su Itelmani, Korjaci i Evani. Itelmana je na Kamčatki preostalo svega 800. Korjaci imaju autonomnu pokrajinu na sjeveru Kamčatke. Ti narodi su vrlo gostoljubivi i otvoreni.
Kamčatka je bogata prirodnim bogatstvima, ali je još privredno nerazvijena i život je vrlo težak.
Valentin Pečjorski Georgijevič, jedini Rus među natjecateljima (bila su četiri Korjaka i jedan Itelman) priča: «Zimi na zapregu natovarim po 800 kg hrane i goriva te upregnem deset pasa. Ako psi dobro vuku i ako nam pomažu hladni vjetrovi, obavim 120 km dug put do prvog sela i vratim se još isti dan! Kada kuje imaju mlade, uglavnom ih zamijenim za staklenku votke, a ako ih je previše, moram ih ustrijeliti.»
Kako je nezaposlenost velika, zimi mnogi stanovnici jedu uglavnom sušenu ribu koju su ljeti ulovili, jer za kruh i krumpir nemaju novaca.

Autor članka T.Jeseničnik u utrci «Beringija 2000» sudjelovao je kao član ISDVMA (Međunarodna medicinsko-veterinarska organizacija za vučne pse), a u svojstvu kontrolora zdravstvenog stanja pasa.
Prvu utrku, «Beringija 1990», organizirao je Aleksandar Pečen, geolog iz Petropavlovska, grada na jugu Kamčatke. Treća utrka, «Beringija 1992» bila je duga 1980 km.

Start utrke «Beringija 2000», duge 670 km, bio je u selu Esso, smještenog u planinama središnje Kamčatke. Do tog sela nema cesta, pa su svi sudionici utrke dovezeni helikopterima.
Trasa utrke prvo se spuštala u nizinu u istočnom dijelu Kamčatke, do mjesta Verhnje, a zatim skretala zapadno preko Središnjeg visočja, da bi završila u gradiću Palana na obali Ohotskog mora.
Temperature su se u vrijeme održavanja utrke kretale između –23°C i –35°C.
Staza je bila izuzetno teška.
Na nekim mjestima snijeg je bio debeo 8 metara.
Takmičare je pratnja slijedila u rashodovanom vojnom oklopnom gusjeničaru. Ljudi su noćili u selima ili lovačkim kolibama, a psi u snijegu na otvorenom. U tundri su takve kolibe postavljene na svakih 50 km kako bi se lovci i putnici imali gdje skloniti za vrijeme nevremena.
Psi su hranjeni navečer s jednim kilogramom zamrznute ribe.
Jedan pas je isključen iz utrke zbog iscrpljenosti, a trojici su bile potrebne lakše veterinarske intervencije, jedan je lakše ozlijeđen u tučnjavi s bratom iz iste zaprege, a dvojica su zadobila smrzotine na blazinicama prednjih šapa.

Utrka je počela 18.3.2000. u 10 sati, a pobjednik Najanov Jurij Aleksejevič na cilj je stigao 28.3. u 18-30 sati, nakon 56 h i 45 min. efektivne vožnje.
Zadnji takmičar, koji se tijekom utrke povrijedio i razbolio, stigao je na cilj idućeg jutra u pola pet, nakon 88 h i 44 min. efektivne vožnje.

Ovdje se može vidjeti dio teksta i fotografije zaprege i pasa:
http://www.gea-on.net/clanak.asp?ID=265

________________________________


Njemački zoolog iz 19.st. A.E.Brehm daje živopisan opis tadašnjih pasa saoničara s Kamčake.

Poznato je da su dugodlaki psi s Kamčatke vrlo debeli. Boja krzna im je bijela, crna ili siva poput vuka.

Hrane se starim ribama.
Od proljeća do jeseni ne brine se za njih uopće nitko. U to doba lutaju slobodno posvuda naokolo, pa obično povazdan stoje u zasjedi uz riječne obale, gdje vrebaju na ribe, koje hvataju izvanredno vješto. Kad nalove dovoljno riba, tada ih jedu poput medvjeda, naime samo glavu, dok ostali dio tijela odbacuju.

U listopadu sakupljaju ljudi svoje pse, pa ih privezuju na konopce blizu kuće. Tada ih nemilosrdno puštaju da dobro izgladne, omršave i izgube debele slojeve potkožne masti koju su preko ljeta nakupili.
S prvim snijegom dolaze za njih mučni dani, jer će se otada danju i noću čuti njihovo dahtanje i cviljenje. Zimi im je hrana dvojaka. U prvom redu dobivaju usmrđenu ribu, koja je preko ljeta bila pripremljena i pohranjena u naročitim jamama da bi se «ukiselila». Tako ukiseljena riba kuha se u drvenim koritima pomoću ugrijana kamenja pa služi za hranu ljudima i psima.
Tim ribama hrane se psi kad počivaju kod kuće, a na putovanju uveče. Kad bi ih naime nahranili ujutro, od takve bi «poslastice» postali premekani za naporan put pa bi se presporo vukli korak po korak.
Druga vrsta njihova jela sastoji se od tvrde hrane, to jest od upljesnivljenih i na zraku presušenih starih riba. Time ih hrane ujutro.
Nije čudo da uz takvu hranu nastoje još i sami pronaći štogod za jelo, pa kradu sve do čega dođu. Žderu remenje, pa i putnu hranu svojih gospodara, te se panju ljestvama poput čovjeka i odlaze u pljačku u ljudske nastambe, tzv. balagane.

Ti psi ne iskazuju ni najmanje ljubavi i vjernosti prema svome gospodaru, već kojekakvim varkama upravo traže da mu učine kakvu psinu, tako da ih goniči moraju primamiti doskočicama kako bi ih mogli upregnuti u saonice.
Dođu li do nekog strmog brda ili hitre vodene bujice, povuku saonice nenadano takvom silom da je gospodar prisiljen pustiti uzde kako ne bi došlo do nesreće. Tada nema baš tako skoro nade da će opet nabrzo zagospodariti saonicama.
Često zapnu saonice o kakvo deblo; tada psi ne štede snagu da ih razbiju u komade i zatim se razbježe na sve strane.

Psi saoničari su poznati zbog svoje čudovišne snage.
Obično se upregnu po četiri psa u jedne saonice, na kojima vuku po tri čovjeka s teretom od jednog i pol puda (1 pud=16,38 kg), i to s priličnom lakoćom.
Prosječna težina vuče na jednog psa računa se na 5-6 pudi (82-98 kg).
U tim se područjima ne mogu konji upotrijebiti zimi zbog snijega. Konj bi zapao na takvu terenu duboko, dublje od visine vlastitog tijela. Osim toga zbog strmih brda i uskih dolina, gustih šuma i mnogobrojnih bujica i izvora, koji se zbog brzog toka rijetko kada smrzavaju, ti su tereni neprohodni za konje.

Zbog snažnih olujnih vjetrova teško je na Kamčatki naći utrte putove. Jasno je da su stoga pod takvim okolnostima psi prijeko potrebni, pa iako je putovanje s njima povezano s raznim poteškoćama i opasnostima, čovjek ima barem mogućnost da se prebaci s jednog mjesta na drugo, što zbog dubokog snijega ne bi mogao s konjima, a još manje pješice. Snježne mećave prekriju sav teren. Na takvim putovanjima ljudi oslabe i omršave više negoli kad bi išli pješice, jer se od upravljanja psima i vožnje na saonicama umore isto toliko kao i sami psi.
Psi su osim toga na takvim putovanjima vrlo korisni još i stoga što su izvanredni poznavaoci puta, pa znaju i usred najžešće snježne oluje, kad čovjek ne može ni oči otvoriti, sa sigurnošću pronaći pravi put do kuće.
Ako je snježna oluja tako žestoka da se zaprega mora zaustaviti i leći u snijeg, što se događa vrlo često, tada psi griju i podržavaju toplinu svoga gospodara. Oni uza nj leže i nekoliko sati tiho i mirno, on ne treba da se brine ni za što, osim da se ne ukopa preduboko u snijeg i da se tako ne uguši.
Često se događa da snažna mećava potraje dane, pa i čitave sedmice. Za to vrijeme leže psi posve mirno, pa tek kad zavlada glad, grizu i žderu odjeću i remenje sa saonica.
Te životinje predviđaju uostalom nevrijeme time što prije mećave kopaju udubine u snijegu, pa s ukopavaju u te snježne jame. Tada još poneka i ima vremena da se prije nailaska bure pronađe kakav prikladan zaklon.

Saonice su na Kamčatki konstruirane onako kako to odgovara tamošnjem načinu života i potrebama stanovništva.
S gornje je strane šuplja dugačka košara, koja se sastoji od drvenih, lučno savijenih kolaca i od dva tanka dugačka lagana štapa, za koji su čvrsto povezani štapovi s remenjem.
Takve su rešetke sa svih strana isprepletene kožnatim remenjem. Sve je savitljivo a ništa lomno. Čak ako i pukne koji drveni kolac, ne popušta remenje.
Čitava je košara pričvršćena za dva čvrsta usvođena drvena kolca dobro usađena u same saonice, koje nisu odviše teške. Čitave tako opremljene saonice nisu teže os osam kilograma. Iako je sve to izgrađeno tako tanko i savitljivo, one uspješno odolijevaju i jako naletu vihora.
U vožnji ponekad saonice udare o drvo, pa se savinu i prignječe a ipak ostanu čitave.

Takvi vozilom prolazi zaprega strmim brdima i dolinama. Na tim saonicama ljudi obično sjede samo postrance kako bi mogli na opasnim mjestima lako iskočiti. Ponekad međutim zajašu ljudi saonice kao konja.
Psima u trku, goniči upravljaju tako da udarac štapom o zemlju odnosno u desnu stranu saonica znači zaokret ulijevo, a udarac ulijevo označava smjer vožnje udesno. Kad se zažele zaustaviti, pobodu štap u snijeg ispred saonica.
U vožnji nizbrdo koče saonice tako da drže palicu čvrsto utaknutu u snijeg ispred saonica.
Iako se čovjek vozi, naskoro postaje umorniji negoli da ide pješice po snijegu, jer mora pse neprestano obuzdavati, pri nailasku na loše putove iskakivati pa onda opet uskakivati, a čitavo to vrijeme mora još i upravljati saonicama i povremeno kočiti. Pri vožnji uzbrdo ljudi moraju ionako sići i ići pješice.

Osim zbog snježnih vijavica, putovanja sa psima su opasna i zbog mnogobrojnih prijelaza peko rijeke. Te se brzice rijetko kad zamrznu, već se i pri slabijoj jugovini opet otope. Zbog toga postoji uvijek opasnost da će se čovjek smočiti, pasti u vodu, ili se čak utopiti.

Nove su opasanosti i guste šume kroz koje prolaze. U njima su rijetka uspravna stabla, pa zaprega mora voziti između povijenih grana i ogranaka što strše; tako su goniči u stalnoj bojazni da koji od njih ne slomi nogu ili ruku, ili ne iskopa oko. Osim toga imaju psi još i tu nezgodnu osobinu da vuku i trče bezobzirno svim silama upravo onda kad uđu u gustu šumu ili naiđu na rijeku, bujicu ili strminu, jer znaju da će tu lako izbaciti svoga gospodara, razbiti saonice i tako se riješiti tereta, vuče i zaprege, pa se svega osloboditi.
[Vrh] Go down
 
Psi saoničari s Kamčatke, danas i nekad
[Vrh] 
Stranica 1 / 1.

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
Nasi Psi forum :: FCI V- Špicevi i psi primitivnog tipa :: Sve pasmine V FCI skupine-
Forum(o)Bir: